Potrebno mi je, duso...

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekoga volim, na cesti neku blagu zenu po hodu prepoznajem, i trpim kao, zbog nje. Pa kada legne noc u moju sobu, na sto i postelju - zamisljam: ona ce ujutru stici, meko kljuc u tuznoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka - cist oprez u briznom kretu, cednost u zivoj ruci, pod kojom oci otvaram, i dodirujem je, govoreci: "Potrebno mi je, duso, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..." ~Abdulah Sidran